Što sam naučila na NTC seminaru dr. Ranka Rajovića?

U Zagrebu je nedavno održan seminar svjetski poznatog edukatora na području dječjeg odgoja i obrazovanja, dr. Ranka Rajovića, pod nazivom “Zašto djeca sve teže uče? - Značaj fizičke aktivnosti na razvoj djece”.

Tko je dr. Ranko Rajović?

Ako do sada niste čuli za njega, Ranko Rajović je mnogo toga - specijalist interne medicine, magistar neurofiziologije, doktor sportskih znanosti, UNICEF-ov suradnik za ranu edukaciju, voditelj Katedre za neuroznanost u odgoju i obrazovanju na pedagoškom fakultetu u Kopru . . . Između ostalog, osnivač je i Mense Srbije. Za kraj sam ostavila ono najzanimljivije - autor je NTC programa učenja koji je trenutno primjenjivan u 20-ak država Europe, među kojima je i Hrvatska.

Što je NTC program učenja?

Doktor Rajović je spoznaje suvremene medicine iz područja neuroanatomije, neuroendokrinologije i neurofiziologije povezao sa svakodnevnim aktivnostima djece. Tako je fokus NTC programa omogućiti djeci maksimalno ostvarenje osobnih potencijala. Pokazalo se kako djeca iz zemalja EU ostvaruju sve lošije rezultate na PISA testovima u usporedbi s djecom iz azijskih zemalja. Također, imamo sve učestalije poteškoće u govoru, čitanju, pisanju, pamćenju, logičkom zaključivanju . . . Problemi se nagomilavaju.

“Program NTC učenja je sastavljen iz različitih aktivnosti i igara za djecu, koje se temelje na saznanjima o razvoju i radu mozga.” Igra je unutrašnja motivacija svakog djeteta, što je i ključni faktor NTC programa." - NTC Hrvatska

NTC program provodi se u 3 faze kroz igru:

1. Evolutivno podržavajuće aktivnosti - kompleksne motoričke aktivnosti koje uključuju razvoj fine motorike, dinamičku akomodaciju oka, rotaciju, ravnotežu i kretanje

2. Misaone klasifikacije, misaone serijacije i asocijacije

3. Rad na razvoju divergentnog i konvergentnog mišljenja te funkcionalnog znanja.

Zašto baš ove faze? Naime, dodatno na već spomenute poteškoće, na uzorku od preko 2000 djece vidjeli su kako gotovo svako drugo dijete ima neku razvojnu smetnju.

Kaže, “mozak traži stimulaciju za razvoj, a u sadašnjem načinu života djece, koji uključuje dugotrajno sjedenje pred kompjutorom ili televizorom, ne može je dobiti. Istraživanja NTC tima pokazala da više od 50 posto djece ima slabije razvijenu finu motoriku, da oko 40 posto njih ima usporenu akomodaciju oka itd. Smanjene sposobnosti upozoravaju i na smanjen broj sinapsi u nekim regijama mozga.” Ovo je samo dio zanimljivog intervjua koji je dao za APPI pa svakako pročitajte.

O čemu je govorio na seminaru?

S obzirom na postojeću problematiku, seminar je bio fokusiran na razvoj djetetovog mozga, greškama roditelja koje na to utječu, sve češćim razvojnim smetnjama i ranoj stimulaciji, o razvoju kreativnosti kod djece, asocijativnom učenju, razvoju matematičko-logičkog razmišljanja, divergentnom mišljenju i primjeni NTC metodologije za rad kod kuće, u vrtiću ili u školi.

Neuroznanost u odgoju i obrazovanju

Već neko vrijeme čitam njegove intervjue, slušam gostovanja u podcastima i gledam isječke na YouTubeu. Uvijek napominje kako učitelji na navedene probleme dugo upozoravaju i kako su promjene nužne jer se posljedice već sada jednim dijelom osjećaju. No, zašto je svemu tome tako? Gdje griješimo? Kada griješimo? Tko griješi? Kako ja kao učitelj mogu pomoći? Ipak će te "sve slabije generacije" jednoga dana biti odrasli ljudi - liječnici, znanstvenici, pedagozi . . . Kako će izgledati svijet?

Kada je riječ o tome, obično se polazi od problematike nedostatka kretanja, što je zapravo neprirodan način života za ljude jer “ljudi imaju najkompleksniji neurološki sustav” i zato nam je upravo kretanje jako važno za razvoj.

Izgleda da pretjerano korištenje tehnologije i pretjerano zaštićivanje djece dolazi na naplatu. Ispada kako “gradska” djeca dnevno pređu između 2 i 5 km, što je izuzetno malo u usporedbi s nekadašnjim rezultatima od oko 20 km. Danas kretanja gotovo da i nema, a duboke regije mozga se razvijaju upravo kretanjem. Djeca su između 2. i 6. godine najenergičnija i to treba iskoristiti. Između ostaloga, zašto često roditelji imaju problem s uspavljivanjem djece? - Nisu potrošila svoju dnevnu energiju! Premalo su se kretala. Također, više od 50% djece ima ravna stopala. Zašto? - Opet isto. Nedostaje kretanje. Postoji istraživanje plemena Tarahumara. Oni hodaju gotovo bosi. Nose samo tanki potplat koji štiti stopala od kamenja, bodlji i trnja. “Stopala su im kao iz atlasa anatomije”, kaže dr. Rajović. Mnogo hodaju i igraju se malom drvenom loptom pa je rolaju. Amortiziraju loptu i tako dodatno ojačavaju stopala. U gradu, s druge strane, postoji veliki problem oko toga..

Nastavno na sve ovo, roditelji djecu voze u kolicima čak do 3. godine, ako ne i dulje. Stopalo šalje jako puno impulsa u mozak, a ne radi koliko bi trebalo u najključnijim trenucima djetetovog razvoja.

Smatra da vrtići moraju biti sportske institucije! Zašto i škole ne bi bile sportske institucije? U školama se tjelesni minimalno održava, a na nama učiteljima je da djeliće fizičke aktivnosti implementiramo u ostale predmete.

Dr. Rajović kaže kako su djeca motorički uglavnom vrlo slaba. Čak 60% njih ne može izvesti skok unatrag (četverogodišnjaci), što je povezao s matematikom, odnosno “računanjem u minusu” kako kaže. U svakom slučaju - zanimljivo je o tome promisliti. Ima smisla u jednu ruku. Svakako se nakon svega ovoga trebamo upitati kakvo je okruženje u kojem nam odrastaju djeca i kako im pomažemo da ostvare svoj maksimalni potencijal. Genetika sama po sebi je beskorisna.

Genetika vs. okruženje

Okruženje u kojem djeca odrastaju jednako je važno kao i genetika. Genetika je potencijal, a za razvoj potencijala je važno okruženje. Ne može jedno biti bez drugoga. Ovdje se opet trebamo vratiti na činjenicu kako je važna rana stimulacija djetetovog mozga. Naime, najintenzivniji period razvoja mozga je do 2. godine kada se događa mijelinizacija - funkcionalno sazrijevanje živčanog tkiva. Tada se prave najveće greške. Ako ne vjerujemo da je rana stimulacija važna, evo dva primjera koji na to ukazuju:

• Usain Bolt - trenutno drži svjetski rekord u sprintu na 100 i 200 metara. Kako to da je tako dobar? - Djetinjstvo je proveo u sprintu, igri i trčanju nizbrdo.

• W. A. Mozart - smatra se jednim od najgenijalnijih skladatelja u povijesti glazbe. Kako to da je tako genijalan? - Od prenatalne faze sluša glazbu jer je njegov otac redovito držao poduke u njihovoj obiteljskoj kući. Također, otac mu se posebno posvetio kako bi dobio najbolju glazbenu naobrazbu.

Greške roditelja

Ako je rana stimulacija i okruženje važno, najvažniji period je od prenatalne faze dok djeca ne krenu u školu. U školskoj dobi je već teško ispraviti ono što je nedostajalo od rođenja i periodu najintenzivnijeg djetetovog razvoja – predškolskom. Ipak, to ne znači da trebamo odustati kao učitelji i upirati prstom u roditelje. Svatko radi najbolje što zna, no svi moramo biti svjesni da biti roditelj ne znači biti stručnjak za roditeljstvo i razvoj djece.

Najčešće greške roditelja:

• Nema kontrasta u dječjim sobama pa se oštećuje dio mozga za vid. Crvene regije moraju biti aktivne. Vid, prsti i govor zauzimaju najveće regije. U vezi ovoga, naišla sam na odlične igračke koje su osmišljene upravo s ciljem fokusa na važnost kontrasta – Bebelot

• Prezaštićivanje oštećuje djecu. Često majke ne daju očevima na se „grublje“ igraju s djecom. Primjerice, da ih ne bacaju u zrak u igri, ne vrte i slično. Očevi su ovakvoj igri skloniji jer nemaju toliko hormona kao majka kod koje su oni prirodni da zaštite dijete najviše što mogu. Zato dr. Rajović smatra kako će najbolji razvoj djeteta biti kod onih roditelja koji imaju takvu ravnotežu koja je normalna. Nastavno na ovaj problem, puzanje je izuzetno važno jer se razvija otvaranje prstiju, šake, no često roditelji ne daju djeci da mnogo puzaju, da se penju, hodaju po gredama i slično kako ne bi pali. Današnja djeca navodno ni ne znaju pasti jer im često ne dođe instinkt da ispred sebe stave ruke.

• Roditelji dugo koriste kolica kako bi njima bilo lakše - prvenstveno. Zaboravljaju na važnost kretanja u predškolskoj dobi.

• Meka hrana do 2., 3. godine. Hrana šalje milijarde impulsa u mozak i prolazi kroz bazalne ganglije. Tako se razvija donja vilica i čitave kosti lica, glave, no pošto djeca sve dulje jedu meku hranu, te kosti se ne razvijaju kako treba te su sve češće devijacije septuma, problemi sa zubima itd.

• Videoigre – ovdje uglavnom griješi tata. Nema akomodacije oka, fine motorike, socijalizacije, nema kretanja.

Tehnologija u nastavi

Eh sad kada znamo za važnost kretanja i stimulacije kao ključ razvoja djeteta, pogledajmo koliko djeca danas provode vremena na ekranima? Svi znamo da nam tehnologija uvelike olakšava mnogo toga - kako u svakodnevnom životu, tako i na poslu. Ipak, kada je riječ o djeci i njihovoj izloženosti ekranima, granice su vrlo mutne. U jednu ruku, tehnologija im pruža puno dobrih stvari, ali u drugu ruku je izuzetno opasna.

Dr. Rajović je na seminaru istaknuo kako današnja djeca, osim što su generalno slabija, imaju i smanjene određene dijelove mozga - primjerice, hipokampus. Zato su im u padu kognitivne sposobnosti, memorija, a kontrola emocija je nikakva. Ističe kako ne znamo još točne posljedice, kao ni točan uzrok, ali svakako je prevelika količina endorfina koje dobivaju zbog ekrana dobar put ka ovisnosti.

Zamisli sad ovo - jednoga dana to će biti odrasli ljudi koji će nastaviti svoju potragu za tom ludom količinom endorfina, odnosno ovisnošću. Naći će neku drugu ovisnost, bilo da se radi o hrani (poremećaji prehrane), drogi, kocki, alkoholu . . . Kaže, „dopamin je najsmrtonosniji hormon na svijetu“ jer djeci, ako su njemu pretjerano izložena, „realan život im postaje dosadan.“

Baltičke zemlje su prve uvele tehnologiju u škole, a sada su prve koje ih odbacuju jer se ispostavilo kako su im također djeca sve slabija, odnosno da postižu slabije rezultate u usporedbi s prošlim generacijama. Trebamo li i mi čekati zadnje sekunde ili možemo iskoristiti tuđe greške i na njima naučiti prije nego što se jako opečemo? Opeklinama će ipak trebati neko vrijeme da zarastu . . .

Ako pak promatramo učinkovitost školskog sustava bez obzira na to je li u pitanju korištenje tehnologije ili ne, Finska je, primjerice, primijetila da imaju pad glede učinkovitosti njihovog školskog sustava pa isti stalno reformiraju. Zašto navodim baš Finsku? – Zato što je to zemlja koja slovi za jednu od najuspješnijih kada je u pitanju kvaliteta školovanja i odgojno-obrazovnih metoda koje primjenjuju. Znači li to da svi trebamo preuzeti finski model i da će svakome uspjeti? – Naravno da ne. Svatko treba napraviti svoj model! Nema ništa od toga da kopiramo druge uspješne sustave kada su ti sustavi specifični za tu zemlju. Tako bismo i mi trebali pronaći nešto što nama najbolje odgovara. Svaka zemlja je specifična i ne uče sva djeca svih kultura i mentaliteta isto.

Kako djeca uče?

Ono što je svoj djeci zajedničko bez obzira na jezik, kulturu, rasu, mentalitet i drugo je igra. Pojmove koje djeca uče trebaju se prebaciti u simbole, asocijacije, slike. Važno je da takvo učenje podsjeća na igru - da učenje JE igra. Svi mi koji radimo u školi ovo trebamo posebno ozbiljno shvatiti. Za vrijeme učenja važno je pohvaljivati njihove ideje prije nego što dođemo do odgovora na neko pitanje ili problem. Važan je put do odgovora, a ne sami odgovor! Ako to ne radimo, samo će se obeshrabriti i odustati od traženja odgovora, od razmišljanja.

Mi zapravo danas pripremamo djecu za zanimanja koja ne postoje pa ih zato treba učiti misliti, a ne reproducirati znanja. Naš mozak nije stvoren za učenje napamet jer takve informacije se teško pohranjuju ako se ne povežu s nečim poznatim, korisnim, zanimljivim. Moramo razumjeti to što učimo, ali i što čitamo.

Čitanje s (ne)razumijevanjem

Sve je više uočljivo kako djeca sve teže čitaju, ali i da sve teže razumiju to što čitaju. Usporedbe radi, Kinezi počinju čitati s 3 godine jer uče simbole dok čitaju. Oni čitaju kroz crteže i jednostavno moraju razmišljati o tome što čitaju dok čitaju. Istok općenito ima porast što se tiče razvoja mozga.

NTC učenje – Kako aktivirati tzv. „crvene regije“ mozga?

Kako poticati taj razvoj mozga? Kako djeci pružiti stimulaciju koja im je potrebna? Spomenuti NTC program učenja bavi se upravo time da kroz aktivnosti i igre utječe na poboljšanje razvoja motoričkih i kognitivnih sposobnosti djece.

• Nelogične priče su jedna od tehnika gdje od zadane 3 do 4 riječi treba sastaviti kratku priču ili bajku. Primjerice, od riječi „kuća“, „koza“ i „strah“ treba sastaviti nelogičnu priču ili bajku: „Koza se zaključala u kuću bježeći od duha (strah).“ Što nelogičnije, to bolje!

• Nelogična bajka može se izmisliti na temelju neke postojeće bajke pa je adaptiramo prema asocijacijama: „Crvenkapica u Japanu“. Prema tome, sigurno bismo u tu verziju bajke mogli ubaciti bambusovu šumu, sushi i druge dijelove koje asociraju na Japan.

• Skrivene riječi – viši nivo stimulacije gdje se riječi skrivaju unutar nekog pitanja koje, naravno, sami pokušamo smisliti. Primjerice, „Tko LI STalno u rujnu na vjetru pleše?“ = LIST U samom pitanju je i smisleni odgovor.

• Riječ u riječi – niži nivo stimulacije je skrivanje riječi unutar druge riječi ili rečenice/sintagme/izraza. Primjerice, „MaLA Vaza“ = LAV

• Pjesmice (slikovno ili asocijativno pismo) – odnosno oslikavanje stihova pjesme koju odaberemo. Primjerice, Grigor Vitez ili Luko Paljetak su jedni od najpoznatijih pjesnika za djecu čije stihove i pjesme možemo iskoristiti za ovu vježbu.

Sve ovo je samo dio NTC programa i samo dio onoga što se od dr. Ranka Rajovića može naučiti. Ako nekoga zanima još o ovome, svakako će Google i YouTube u tome pomoći jer o ovome bi do sutra mogla pisati!

Lp,